Osnovna škola Ladimirevci

„Ljudi koji grade školu ulažu u ljepšu, bogatiju i sretniju budućnost“, riječi su Josipa Matijevića iz davnog uvodnika za školski list ladimirevačke škole prema kojima je živio i ravnao svoju svakodnevicu.

Josip Matijević, od kojega smo se oprostili 27. siječnja 2018. godine,  rođen je u Svetom Đurđu 6. veljače 1949. godine. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Osijeku i na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Radio je kao profesor tehničke kulture u Srednjoj školi Valpovo i u Osnovnoj školi Matije Petra Katančića u Valpovu, kasnije kao pedagog, a od otvaranja Osnovne škole Ladimirevci 1994. godine pa sve do mirovine bio je ravnatelj OŠ Ladimirevci. Tijekom života je bio aktivni član u gotovo svim društvenim organizacijama u Ladimirevcima, selu u kojem je živio i s kojim je srastao. Odlaskom u mirovinu aktivno se bavio književnim radom i radom u Matici hrvatskoj čijega je Ogranka u Valpovu bio potpredsjednik. Autor je dviju povjesnica: Povijest školstva sela Ladimirevci, 2003. i Povijest vatrogastva sela Ladimirevci, 2006.; priručnika o uzgoju i šaranju tikvica Slavonske tikvice, 2010.; te literarnih djela:  Putevima sudbine, 2009., Sve ću ti oprostiti, 2014., Latice, 2015., Kruva ti Bajo, 2016. i nedavno izašle zbirke priča Samo vi idite kući, 2018. Prema riječima Vedrana Aladića, kolege ravnatelja i urednika posljednje knjige „Josip je bio jednostavan, običan, iskren i naš. Upijajući tišinu slavonskih livada gotovo tri četvrtine stoljeća, uživajući u čudesnom miru njezinih rijeka i šuma, stapajući se s njezinom prošlošću i poviješću i čuvajući negdje u kutu srca sjenovite obrise davnih simpatija i prvih ljubavi, zvonke glasove prijatelja iz djetinjstva, sjenu vrbe i sliku križa krajputaša kraj staroga oraha, Josip je (kroz svoje stvaralaštvo) uspio na trenutak vratiti vrijeme i oživjeti sjećanja.“

Kolege i prijatelji ga se sjećaju kao kreativnog, staloženog i dobronamjernog pedagoga i čovjeka toplog osmijeha. U našoj je školi i školskoj knjižnici vidljiv trag njegovog života i djelovanja, a osvrt na ljudsko trajanje nam nudi Josipova priča Zelena figurica u kojoj šetajući Sajmom antikviteta okružen povijesnim zidinama i žamorom današnjice  zapaža „uvijek kada se nađem na tome mjestu, ne mogu se oteti dojmu da se ponovno rađam u nekom sasvim drugom vremenu. Dojmu kao da spadam tu ili, bolje, kao da sam nekad živio tu i svaki put kad dođem, kao da se vraćam  u neki svoj prijašnji život, ali kojem je ovaj sadašnji izbrisao postojanje.“.

Ivana Kuna