Osnovna škola Ladimirevci

Kruh je veliko dijeljenje: Od jednog zrna, stotine zrna u klasu. Od tisuću tisuća, između žrvnjeva, milijuni bijelih čestica bijeloga, sipkoga, brašna. Čudi li ikog što Hrvati brašno još nazivlju muka? Dodirujem kruh, ćuteći sve ovo rečeno, od zrna u crnoj brazdi, do kriške u košarici na stolu. Kruh naš jučerašnji. Kruh naš današnji. Kruh crni, bijeli, polubijeli, okrugli, niski, visoki, pereci, slanci, žemlje, pšenični, kukuruzni, zobeni, raženi, toliko željen, i sanjan tako poželjan, tražen. 

Kruh, miomirisan, izjutra, namiriši, najslađim mirisom, gradske ulice, a sjetan, divan miris kruha, iz bakine ili mamine pećnice.

Kruh je blagoslov stola. Najslađe su kriške koje, s nekim, dijelimo, najveći mu je blagoslov kada ga, srcem, dajemo onima koji ga samo sanjaju. Molimo za kruh svagdašnji, da bismo ga imali koliko trebamo, a dijeleći s onima koji ga nemaju, da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju. Kruh je uistinu dobar. Pa budimo i mi dobri kao kruh, prema svima, oko sebe.”

 (iz pjesme “O KRUHU JE RIJEČ”- Josip Prudeus)

Katarina Bulut Čolaković